Objavljivanje slobodnog softvera ako ste zaposleni na sveučilištu

Mi u pokretu za slobodan softver vjerujemo da bi korisnici računala trebali biti slobodni mijenjati i ponovo distribuirati softver kojeg koriste. “Slobodan” u izrazu “slobodan softver” odnosi se na slobodu: to znači da korisnici imaju slobodu pokretati, mijenjati i ponovo distribuirati taj softver.¹ Slobodan softver doprinosi ljudskom znanju, dok neslobodan softver to ne čini. Sveučilišta bi stoga trebala poticati slobodan softver zbog unapređivanja ljudskog znanja, jednako tako kako bi trebala poticati znanstvenike i druge učenjake da objavljuju svoja djela.

Nažalost, mnogi se sveučilišni upravitelji prema softveru (a i prema znanosti) odnose grabežljivo; na programe gledaju kao na priliku za zaradu, a ne kao na priliku da se doprinese ljudskom znanju. Razvijatelji slobodnog softvera nose se s tom sklonošću već gotovo dvadeset godina.

Kada sam počeo razvijati operacijski sustav GNU, 1984. godine, moj prvi korak bio je davanje otkaza na moj posao na MIT-u. Učinio sam to posebno radi toga da MIT-ov licenčni ured ne bi bio u mogućnosti ometati objavljivanje GNU-a kao slobodnog softvera. Planirao sam pristup licenciranju programa GNU-a koji bi bio takav da osigurava da sve izmijenjene inačice moraju isto tako biti slobodan softver—pristup koji se razvio u Opću javnu licencu GNU-a (GNU GPL)—i nisam želio biti prisiljen moliti upravu MIT-a da mi dozvoli da je koristim.

Tijekom godina, pridruženi članovi sveučilišta su često pristupali Zakladi za slobodan softver u potrazi za savjetom kako se nositi s upraviteljima koji softver vide samo kao nešto što se može prodati. Jedan dobar postupak, primjenjiv čak i na posebno financirane projekte, je temeljenje svojeg rada na postojećem programu koji je već objavljen pod GNU GPL-om. Tada možete reći upraviteljima “Nije nam dozvoljeno objaviti izmijenjenu inačicu, osim pod licencom GNU GPL—bilo koji drugi način bio bi povreda autorskih prava.” Nakon što im ishlapi miris novca, uglavnom će pristati da ga objavite kao slobodan softver.

Možete također za pomoć zatražiti vašeg financijskog sponzora. Kada je grupa sa NYU-a razvila GNU Ada Compiler, kojeg su financirale Zračne snage Sjedinjenih Država, ugovor je izrijekom zahtijevao doniranje proizišlog koda Zakladi za slobodan softver. Najprije razradite ugovor sa sponzorom, zatim ljubazno dajte do znanja upravi sveučilišta da se ugovor ne može revidirati. Radije će imati makar i ugovor za razvoj slobodnog softvera, nego nikakav ugovor, stoga će ga najvjerojatnije prihvatiti.

Što god da činili, povucite to pitanje rano—dosta prije nego što je program napola dovršen. U tom trenutku, sveučilištu ste još uvijek potrebni, tako da možete igrati grublje: kažite upravi da ćete dovršiti program, učiniti ga upotrebljivim, ako se slože pisanim putem da učinite softver slobodnim (i slože se s vašim izborom slobodne softverske licence). Inače ćete raditi na njemu samo koliko je potrebno da o njemu napišete članak i nikada nećete napraviti inačicu dovoljno dobru za objavu. Kada uprava uvidi da imaju izbor između toga da dobiju slobodan softverski paket koji sveučilištu donosi ugled i toga da ne dobiju ništa, uglavnom će odabrati ovo prvo.

FSF ponekad može uvjeriti vaše sveučilište da prihvati GNU General Public License ili GPL verzije 3. Ako smatrate da to ne možete obaviti sami, pružite nam priliku da pomognemo: pošaljite mail na licensing@fsf.org i napišite “hitno” kao predmet maila.

Nemaju sva sveučilišta grabežljivu politiku. Sveučilište u Texasu ima politiku koja olakšava objavu na njemu razvijenog softvera kao slobodnog softvera pod Općom javnom licencom GNU-a. Brazilski Univates i Međunarodni institut za informacijsku tehnologiju iz Hyderabada u Indiji imaju politike koje su naklone objavljivanju softvera pod licencom GPL. Uz prethodnu podršku fakulteta, mogli biste biti u mogućnosti uvesti takvu podršku na vašem sveučilištu. Prikažite problem kao pitanje načela: ima li sveučilište zadaću unapređivanja ljudskog znanja ili je njegova jedina uloga promicati sebe?

Pri uvjeravanju sveučilišta pomaže ako problemu pristupite s odlučnošću i na temelju etičke perspektive, kao što to činimo mi u pokretu za slobodan softver. Kako bi se prema javnosti postupalo etički, softver bi trebao biti slobodan—kao sloboda—za cjelokupnu javnost.

Mnogi razvijatelji slobodnog softvera imaju usko praktične razloge za to što rade: oni zagovaraju dozvoljavanje drugima da dijele i mijenjaju softver kao sredstvo kojim se softveru daje moć i pouzdanost. Ako vas te vrijednosti motiviraju da razvijate slobodan softver, u redu, hvala vam na doprinosu. No te vrijednosti vam ne osiguravaju dobro stajalište da se postavite čvrsto kada uprava sveučilišta bude vršila pritisak na vas ili vas dovodila u iskušenje da učinite program neslobodnim.

Na primjer, mogli bi vam argumentirati sljedećim: “Mogli bismo ga učiniti još moćnijim i pouzdanijim uz sav novac koji bismo mogli dobiti.” Ta se tvrdnja na kraju može, a i ne more obistiniti, ali teško ju je unaprijed pobiti. Mogli bi vam predložiti licencu koja dozvoljava da dajete kopije “besplatno, samo za akademsko korištenje,” što bi široj javnosti poručilo da nisu dostojni slobode, a oni bi vas uvjeravali da će to osigurati akademsku suradnju, koja je (kako oni kažu) sve što trebate.

Ako krenete samo od vrijednosti interesa, teško ćete odbiti ove zahtjeve koji vode u slijepu ulicu, no možete to jednostavno učiniti ako svoje stajalište temeljite na etičkim i političkim vrijednostima. Kakva je korist od pravljenja moćnog i pouzdanog programa na račun slobode korisnika? Ne bi li slobodu trebalo primijeniti jednako van akademije kao i unutar nje? Odgovori na ovo očiti su ako su među vašim ciljevima sloboda i zajednica. Slobodan softver poštuje slobodu korisnika, dok je neslobodan softver poriče.

Ništa ne jača vašu odlučnost kao spoznaja da sloboda zajednice ovisi, između ostalog, o vama.

---

Ovaj ogled objavljen je u djelu Slobodan softver, slobodno društvo: Odabrani eseji Richarda M. Stallmana.