Sloboda—ili autorsko pravo? (stara inačica)

Richard M. Stallman

Hrabri novi svijet e-knjiga: nema više antikvarijata s korištenim knjigama, nema više posuđivanja knjige vašem prijatelju, nema više posuđivanja knjige iz javne knjižnice, nema kupnje knjige osim s kreditnom karticom koja identificira što čitate. Čak je i zločin čitanje e-knjige bez autorizacije.

U davna vremena, u dobu tiskarskoga stroja, industrijski propis je osnovan za poslove pisanja i izdavaštva. Nazvan je autorsko pravo. Svrha autorskoga prava je bila poticanje objave raznovrsnih pisanih djela. Metoda autorskoga prava je bila da izdavači dobiju dopuštenje od autora da preštampaju nedavna pisana djela.

Obični čitatelji nisu imali razloga za neodobravanje, pošto je autorsko pravo ograničavalo samo izdavanje, a ne ono što je čitatelj mogao raditi. Ako je povećalo cijenu knjige za mali iznos, to je bio samo novac. Autorsko pravo je pružilo javnu korist, kao što je i bila namjena, s malim teretom na javnost. Radilo je svoj posao dobro—tada.

Tada je naišao novi način razmjene informacija: računala i mreže. Prednost tehnologije digitalnih informacija je da olakšava kopiranje i manipulaciju informacijama, uključujući softver, glazbene zapise i knjige. Mreže su ponudile mogućnost neograničenog pristupa svim vrstama podataka—informacijsku utopiju.

Ali jedna prepreka se ispriječila na tom putu: autorsko pravo. Čitatelji koji su koristili svoja računala za razmjenu objavljenih informacija su tehnički govoreći bili prekršitelji autorskoga prava. Svijet se promijenio i ono što je nekada bila industrijska regulacija izdavača sada je postalo ograničenje za društvo čijoj je službi prvotno bilo namijenjeno.

U demokraciji, zakon koji brani popularnu, prirodnu i korisnu aktivnost, obično ne traje dugo. No moćni izdavački lobi je bio odlučan u nakani da spriječi društvo da se koristi prednostima računala, a autorsko pravo se pokazalo kao odgovarajuće oružje. Pod njihovim utjecajem, umjesto da prilagodi autorsko pravo novim okolnostima, vlade su ga učinile rigoroznijim no ikad, i utvrdile neprimjereno stroge kazne za čitatelje uhvaćene u razmjeni sadržaja.

No ni to nije sve. Računala mogu biti moćna oružja dominacije kada nekolicina ljudi kontrolira što rade računala drugih ljudi. Izdavači su shvatili da prisiljavajući ljude da koriste specijalno dizajnirane programe za gledanje videa i čitanje digitalnih izdanja knjiga (e-knjige), mogu zadobiti do tada neviđenu snagu: mogu prinuditi čitatelje da plaćaju, pa čak i da se predstave, svaki put kad čitaju knjigu!

To je san izdavača, i oni su utjecali na vladu Sjedinjenih Američkih Država da donese Digital Millenium Copyright Act 1998. Taj zakon im daje potpunu i legalnu moć nad skoro svim što čitatelj može činiti s elektronskom knjigom, sve dok izdaju knjigu u kodiranom obliku. Čak je i čitanje bez autorizacije zločin.

I dalje imamo iste stare slobode pri korištenju papirnatih knjiga. No ako elektronske knjige zamjene papirnate, ta iznimka će biti od nikakva značaja. S “elektronskom tintom”, koja omogućuje stavljanje novog teksta na vidljivo otiskani komad papira, čak i novine mogu postati kratkotrajne. Zamislite: nema više antikvarijata s korištenim knjigama, nema više posuđivanje knjige prijatelju, nema više posuđivanja knjige iz knjižnice, nema više “rupe u zakonu” koja bi omogućila nekome da čita a da ne plati. (A sudeći prema reklami za Microsoft Reader, nema više ni anonimne kupovine knjige.) To je svijet koji su nam namijenili izdavači.

Zašto je toliko malo javnih rasprava o ovim važnim promjenama? Većina građana još nije imala priliku susresti se s političkim pitanjima izazvanim ovom futurističkom tehnologijom. Usto, javnost je učena da autorsko pravo postoji da “zaštiti” posjednike autorskoga prava, sa implikacijom da se društveni interesi ne računaju. (Pristrani termin “ intelektualno vlasništvo” isto tako promovira to gledište; zatim, potiče grešku pokušaja tretiranja nekoliko zakona koji su zamalo pa potpuno različiti—kao što su zakon autorskoga prava i patentni zakon—kao da su jedan problem.)

No kad društvo počne uveliko koristiti elektronske knjige, pa se otkrije režim koji su im izdavači pripremili, doći će do otpora. Čovječanstvo neće prihvatiti ovaj spoj za sva vremena.

Izdavači bi htjeli da vjerujemo da je ograničavajuće autorsko pravo jedini način da se umjetnost održi na životu, ali ne treba nam rat zbog kopiranja da se potakne raznolikost izdanih radova; i kao što su Greatful Dead pokazali, privatno kopiranje između obožavatelja nije nužno problem za umjetnika. (U 2007., Radiohead je zaradio milijune pozivajući obožavatelje da kopiraju album i plate koji god iznos žele; nekoliko godina prije, Stephen King je dobio stotine tisuća za e-knjigu koju su ljudi imali pravo kopirati.) Legalizacijom kopiranja elektronskih knjiga među prijateljima možemo postaviti autorsko pravo u industrijsku regulaciju, odakle je i potekao.

Za neke vrste pisane riječi trebamo otići i korak dalje. Za nastavne tekstove i monografije bi svi trebali biti poticani da ih ponovno izdaju u elektronskom obliku u cijelosti jer to pomaže očuvanju zapisa a i čini ih dostupnijima. Za udžbenike i većinu radova na koje se odnose, objavljivanje promijenjenih inačica bi trebalo biti također dozvoljeno, jer to potiče poboljšanja.

Kada računalne mreže omoguće jednostavan način da se nekome pošalje mali iznos novca, svi razlozi za ograničavanje doslovnog kopiranja će nestati. Ako volite knjigu, a na računalu se pojavi poruka koja kaže “Klikni ovdje da autoru doniraš jedan dolar”, tko ne bi kliknuo? Autorsko pravo za knjige i glazbu, u smislu dijeljenja doslovnih nepromijenjenih kopija, bit će potpuno zastarjelo. I to ni trenutka prerano!